Živi iz srca i promijeni sebe da bi promijenio svoj život. Kako je došlo do ovog bloga?

Ovaj blog je zamišljen da bude neka vrsta mog dnevnika, mojih razmišljanja koja svakako svakodnevno vrtim po glavi pa zašto ih i ne zapisati, pogotovo ako to može nekom pomoći, makar malo, da krene razmišljati drugačije, da sagleda stvari iz drugog kuta i krene sa promjenom na bolje pa makar za milimetar. Ako pomogne samo jednoj osobi da se pokrene u pozitivnom pravcu-super!

Otkada znam za sebe ja sam psiholog bez diplome, rame za plakanje i uho za slušanje većini svojih prijatelja i poznanika i oni kazu da ih znam pokrenuti, da imam dar intuitivno uočiti što ne štima ii dati dobre savjete. Shvatila sam da sam od rane mladosti bila životni trener i motivacijski govornik, samo to nisam znala, a to se nije tada ni tako zvalo 🙂.

I naravno, dijelila sam dobre savijete drugima ali ih nisam primjenjivala na sebi i dugo mi je trebalo da to počnem raditi.

Ovo je priča o ženi koja je u svojim pedesetima shvatila da živi život kojim je potpuno nezadovoljna, u stvari krivo je reći shvatila, točnije bi bilo reći da sam konačno prestala lagati sebi. Rekao je jednom jedan moj, sada pokojni, mudri prijatelj, da nema veće laži od one kada lažeš samom sebi i u to vjeruješ. Najveća laž je kada živiš ono što nisi, po diktatu društva i okoline, po tuđim, netočnim, uvjerenjima kako bi trebalo živjeti i još gore, kako trebaš razmišljati, što je normalno, a što nije, a ti to prihvaćaš kao da je to tvoj stav i sve je kao ok i svakim danom postaješ malo nesretniji, malo nezadovoljniji, ali praviš se i pred samom sobom da je sve u redu. Mali hrčak koji ide kroz život tako da vrti svoj krug, a, zapravo, stoji u mjestu i stalno ponavlja iste nezadovoljavujuće situacije, iste obrasce. Onda ti jedan dan, konačno, svane da to ne ide više tako, da treba nešto mjenjati, da treba sve mjenjati i kreneš tražiti načine da siđeš s kruga.

Ovo je priča o ženi koja je shvatila da je promjena moguča, da nema veze s godinama (koje su zaista samo brojka i nebitne ako tako gledaš na njih), da je novi početak moguć uvijek, da nema veze ni s okolinom ni životnim okolnostima, samo sa željom i odlukom da hoćeš promjenu, da želiš biti zaista sretan i svoj, autentičan, a ne glumiti fasadu sreće i biti ono što nisi, biti ono što misliš da drugi očekuju od tebe.

Da bi, zaista, napravio promjenu moraš biti širokog uma, imati hrabrosti i biti spreman gledati na sebe, svoj život, tuđe živote i cijeli svijet iz druge perspektive, potpuno promijeniti kut gledanja odnosno način razmišljanja. Konjima stave naočnjake, (to je ono što im zatvara pogled i vide samo uski dio ispred sebe), e pa većina ljudi prođe kroz život sa naočnjacima, šire ili uže stegnutim. Za razliku od konja, koji ih sami sebi ne mogu skinuti, ljudi mogu, ali većina niti ne shvaća da ih ima ili čak shvaćaju, a ne žele ih skinuti-što je još gore, ne shvaćaju da je samo na njima da ih skinu ili barem malo razmaknu.

Moj, gore spomenuti, pokojni prijatelj bio je bioenergetičar, tako da sam se zarana upoznala sa, kako to vole nazivati, alternativnim načinom lječenja. Zarana sam se upoznala i sa razmišljanjem “bez naočnjaka”. Upoznala s time da je sve energija, da smo mi energija, da cijeli svijet funkcionira na principu energije i nema tu nikakvog hokus-pokusa, čarobnog štapića ni magije, to je jednostavno tako, što danas dokazuje kvantna fizika, a davno su shvatili Tesla i Einstein. Sve mi je to “pilo vodu” i bilo razumljivo. Čula sam od njega sto puta da je sve na nama, da smo sami odgovorni za probleme u svom životu i da ih možemo riješiti samo okrećući se sebi, prema unutra, promjenom sebe. Čula sam sto puta da treba paziti što mislimo jer bilo to loše ili dobro izvana dobijemo potvrdu toga, ne baviti se crnim mislima, živjeti u sadašnjosti, a ne u prošlosti i budućnosti, živjeti sada, prisutan, ne na auto-pilotu, ne biti “baba narikača”, pokušati biti što sretniji, uživati u svom životu, uživati u sitnicama i biti zahvalan na onom što imaš, a ne žaliti za onim što nemaš, čula sam to i još hrpu toga. Sve je upućivalo na to da prihvatim odgovornost za svoj život i okrenem se sebi bez okrivljavanja drugih ljudi i loših okolnosti, sve je upućivalo na rad na sebi da bi došlo do promjene. Lakše je bilo to reći nego učiniti. Shvatila sam ga tada jedan dio, dobar dio toga je prošao pored mojih ušiju jer nisam bila spremna da ga čujem i “zavrnem rukave” i skinem one, već spomenute, naočnjake. Trebalo je čekiati još dosta dugo da “voda dođe do grla” i da hrčak odluči sići s kruga.

Ovo će biti priča o tom silasku s kruga, buđenju, prosvjetljenju, okretanju prema sebi, promjeni razmišljanja o sebi i drugima, promjeni perspektive i pogleda na život, u svakom slučaju, promjeni sebe iznutra, malo po malo, koračić po koračić, da bi se sve promijenilo izvana.

Sve to postoji milion puta napisano i milion videa na tu temu je snimljeno od strane puno mudrijih od mene. Dobila sam inspiraciju za blog, a onda pomislila “tko sam ja da nekom solim pamet i koga to zanima”, a onda sam poslušala jedno predavanje Srđana Roje, mudrog čovjeka i, možda najpoznatijeg duhovnog ućitelja s ovih naših balkanskih prostora. U tom predavanju je otprilike rekao ovo (ne citiram, samo prepričavam po sjećanju) “Ako dobijete inspiraciju da nesto napravite sto ce pomoci drugima, a vi ste u tome dobri- napravite to. Ako vas sprečava strah da niste dovoljno dobri, da ste možda na dvadeset posto znanja, daleko ispod onih koji su mozda vec na sedamdeset posto, sjetite se onih koji su tek krenuli i mozda su tek na dva ili pet posto. Njima cete i te kako pomoci i za njih imate dovoljno znanja.”

Shvatila sam da je u pravu i tako je nastao ovaj blog i ova prva objava. Zašto “Putem srca”? Zato što je to jednostavno tako, tek kada prestanemo previše razmišljati, nađemo hrabrosti da siđemo iz uma u srce i pustimo srcu da nas vodi ili još bolje, da se uskladi i dogovori s mozgom, dogode se promjene i dogode se čuda. Nije ovo ništa novo, rečeno je na razne načine, mnogo puta napisano i izgovoreno, ali mozda izgovoreno na moj način bude onaj okidač koji će nekome pomoći da se pokrene. Ponekad treba izgovoriti neke očite istine koje negdje duboko u sebi znamo i čuli smo ih sto puta, ali tek stoprvi put zafleša i upali se ona lampica shvaćanja iznad glave. Opet kazem- ako ce moja razmišljanja i iskustva koja cu iznositi potaknuti barem jednu osobu da krene raditi na sebi i postane bolja i zadovolnija verzija sebe onda će ovaj blog ispuniti svoju svrhu.