Brutalna iskrenost!!!! Volite li sami sebe?

Brutalna iskrenost, da, za početak, prema samom sebi. Već sam spomenula da je najveća laž kada lažemo sami sebe i vjerujemo u to, kada idemo kroz život umotani u tu laž. Neki, nažalost, prožive cijeli život na taj način, bez buđenja, bez suočavanja sa samim sobom. Rad na sebi i buđenje obično počinje u nekom trenutku života kada duboko “potonemo”. Mnogi se tada, u pokušaju da srede svoje prepreke i izazove u životu, po prvi put susretnu (ili ako im je vec otprije poznat, po prvi put ozbiljnije pozabave) sa famoznim Zakonom privlačenja, koji, usput, a to dokazuju istraživanja kvantnih fizičara, nije nikakva magija, nego samo jedan od zakona svemira koji i ne znajuci stalno koristimo, odnosno, stalno djeluje na nas. Ljudi krenu pokušavati da promjene svoj život tako što ce, po mogucnosti, na brzinu, sa samo površnim znanjem, primjenjivati Zakon privlačenja. (Poslije ćemo i o tome kako ga se može koristiti iz ega ili iz srca i kako ovo iz ega baš i ne donese veliku sreću). Onda uslijedi razočaranje jer to nekako ne djeluje ili ne ide u željenom smjeru ili krene u početku, a onda krene potpuno suprutno, krenu izazovi. Tu većina odustane i zaključi: “Ovo ne radi” Malobrojni shvate da fuširaju Zakon privlačenja, da mi ne dobivamo ono što želimo nego ono što mi u sebi zaista jesmo, ono kako vibriramo. Malo ljudi shvati da ne možeš privući sretne okolnosti ako si duboko u sebi nesretan i nezadovoljan, ogorčen, ljut i tko zna što još i da prava, istinska promjena života na bolje uslijedi kad se okreneš sebi, da bi se išta zaista promjenilo moraš promijeniti sebe, kako je to veliki Gandhi rekao “Budi promjena koju želiš vidjeti”. Moraš prvo popričati sam sa sobom i preuzeti odgovornost za sve što ti se događa u životu i tu dolazimo do one “brutalne iskrenosti” iz naslova.

Promjena života počinje iznutra prema van, ne obratno. Nećete ništa dobiti ako pokušate promijeniti svog partnera, djecu, šefa, okolnosti koje Vam idu na živce. Dobit ćete samo još više nervoze i nezadovolstva. Promjena počinje kad se okreneš prema sebi i zagledaš u sebe, bez laganja. Taj pogled otkrije da se baš i ne sviđamo sebi takvi kakvi jesmo, da baš i ne prihvaćamo sebe takve kakvi jesmo. Vjerujemo u to da nismo dovoljno dobri jer smo u to uvjerili sebe i putem pokupili to od svoje okoline, vrlo vjerovatno još od malih nogu. Najčešće to uvjerenje dobijemo jako rano, od roditelja i onih koji nas odgajaju, u najboljoj namjeri. “Trebao bi ovo ili ono”, “Trebao bi biti ovakav ili onakav”, “Trebaš imati bolje rezultzate u školi, sportu, ovome, onome…..”. Ispada da takvi kakvi smo ne valjamo, da nas treba popravljati, kao da smo nekakva roba s greškom koju treba ispraviti. Na kraju se u našoj podsvjesti složi program “Nisam dovoljno dobar i ovakvog kakav sam me se ne može voljeti”, program kojeg nismo svjesni, a upravlja nam životom dok ga ne otkrijemo i priznamo to. Taj program neki dobro zamaskiraju, ogromnim egom i naizgled velikom samopouzdanjem i sigurnošću, stalnim dokazivanjem i potrebom da se bude najbolji. Tako ispadne da oni koji izgledaju jako uspješni i samopouzdani iza fasade kriju ogromnu prazninu i stalnu potrebu za dokazivanjem i priznanjem drugih jer sami su nesigurni i ne vole sebe. Druga krajnost je osjećaj manje vrijednosti kojeg si svjestan. To je ono da ti nisi dovoljno pametan lijep, sposoban, školovan, što god bilo. Osjećaj da ne možeš uspjeti, da ne treba ni pokušavati jer drugi su puno bolji od tebe. igranje uloge žrtve, “jadan ja”.

Možete li stati pred ogledalo i pogledati osobu u ogledalu u oči s ljubavlju i prihvaćanjem. Koliko god vam u prvi momenat izgledalo glupo, možete li gledajući sebe u oči u ogledalu reći jednostavno “Volim te i prihvaćam.” ili čak “Ja volim sebe bas ovakvu ili (ovakvog) kakva jesam. Bog me je stvorio sa svrhom i razlogom i ja prihvacam sebe baš ovakvu kakva jesam”. Možete li to napraviti, a da vas nešto ne štrecne, da ne osjetite nelagodu kao da lažete? Ako to ne možete izvesti bez nelagode ili to uopće ne možete izvesti (ja nisam mogla) – vi ne volite sebe i to je prvi korak promjene na kojem trebate početi raditi. Naučiti voljeti sebe upravo takve kakvi ste u ovom trenutku.

Ljubav prema sebi – tu već imamo usađenu predrasudu da je to pogrešno i sebično, ali ne možete voljeti i poštovati druge ako nemate ljubav u sebi, ako prvo ne volite sebe, kako ćete davati ono što nemate. Postoje dvije vrste ljubavi prema sebi. Jedna jest pogrešna, to je ona koja dolazi iz ega, to je ona koja kaže “Ja volim sebe i zaslužujem sve najbolje zato što sam bolji od drugih. Bas me briga za druge. Nek ja imam, a tebi kako bude, u stvari, i bolje da nemaš. Ja pa ja!”To nije ljubav prema sebi, to je napuhani ego i sebičnost, to je egoitis, upala ega. To je ljubav prema sebi koja oduzima pravo na ljubav i sreću drugima. Ne govorim o takvoj ljubavi prema sebi. Prava ljubav prema sebi je kad shvaćaš da si došao na ovaj svijet s razlogom, da te Bog (tvorac svega, izvor, kreacija, ljubav, kako ga god zvali) voli upravo takvog kakav jesi i stvorio te upravo takvog sa svrhom i razlogom. Ako si stvoren takav zašto misliš da nisi dovoljno dobar? Čovjek koji zaista voli sebe, prihvaća sebe onakvog kakav jest, sa svim svojim plusevima i minusima, ali prihvaća i druge i dopušta im da oni budu što jesu, ne pokušava ih poniziti da bi sebe uzvisio, ne pokušava ih promijeniti i prilagoditi sebi. Čovjek koji voli sebe shvaća da ne mora biti savršen, prihvaća svoju nesavršenost s ljubavlju i pokušava da svaki dan bude najbolja verzija sebe. Potrudiš se da napraviš najbolje što možeš i ne kriviš se i ne osuđuješ, budeš svaki dan najbolja verzija sebe, ali ne zato što moraš, zato što to netko očekuje od tebe nego zato što to sam želiš i uživaš u tome. Onaj koji voli sebe ima zdrave osobne granice, ali poštuje i tuđe. Onaj koji voli sebe zna na lijep i miran način reći “ne” i ne boji se upotrebiti to “ne”. Onaj koji voli sebe neće gaziti sebe i nešto raditi samo da bi udovoljio drugima, a to mu se upće ne da i stvara mu stres. Neće raditi nešto “za ljubav mira”, a sebi stvoriti nezadovoljstvo.

Obratite pažnju na mentalne razgovore koje svi mi stalno vodimo sami sa sobom, na to što govorite sami sebi kad nešto ne ipadne kako ste očekivali. Kritizirate li i vrijeđate sami sebe? Izleti li vam nešto u stilu: “Glupačo jedna. Kako si to mogla (mogao) napraviti? Kako si glupa (glup), nesposobna (nesposoban). Koji sam ja idiot?” E pa, za početak, nemojte to raditi, stopirajte sebe kad krenete s takvim monologom. Upitajte se bi li to rekli nekom koga volite i poštujete. Ne bi, sigurno. E pa nemojte ni sebi. Jedna mudra žena mi je jednom dala odličan savjet: “Počni sebi govoriti “Vi””😊. Istina! Poštujte sebe jer ako vi ne poštujete sebe neće vas poštovati ni drugi.

Kako početi voljeti sebe? Kako se osloboditi stresa koji nam stvara glumljenje nekog tko nismo? Kako otkriti i osloboditi se negativnih programa, uvjerenja i definicija, smeća koje nosimo u sebi koje nam, dok ga ne osvijestimo i počistimo, određuje život? Na raspolaganju su nam razni alati, od raznih vježbi disanja, vizualizacije, afirmacija itd, itd, ali, iz mog iskustva, (a s tim se slažu mnogo mudriji od mene), alat broj 1 je meditacija. Znam da se na spomen meditacije uglavnom zakoluta očima jer je ona u našoj zapadnoj civilizaciji bauk, nešto teško komplicirano, rezervirano za budističke svećenike koji meditiraju negdje u samostanu, na vrhu planine. To upće nije točno i uglavnom većina ima krivu predodžbu o meditaciji. Ona nije nikakav bauk, nego mentalna higijena. Meditacija ima raznih, ali ja ovdje govorim o onoj osnovnoj, meditaciji u tišini, koju bi, najjednostavnije, opisala kao pokušaj da na kratko vrijeme isključite mozak ili ga barem usporite da ne misli 300 na sat. O tom ću opširnije neki drugi put, ali, žao mi je, svaki ozbiljan rad na sebi, pretvaranje svog života u nešto što vas ispunja zadovoljstvom, bez meditacije ne ide jer bez nje ne možete uopće osvijestiti koje smeće, koje loše i negativne misli stalno premećete i trujete sebi život.

Ali ako vam se od meditacije stvara otpor, krenite, za početak, malim koračićima, sve je bolje od stajanja u mjestu, krenite s bilo čim što vas veseli, učinite nešto u danu samo za sebe, ali krenite to raditi svaki dan. Sjećam se, kada sam jednom o ovome pričala s prijateljicom, njezine rečenice: “Ali ja ne mogu odvojit 15 minuta za sebe, ne stignem.” To me je zgrozilo, a onda sam shvatila da je i previše ljudi poput nje koji su sebi pretvorili život u nepregledne hrpe obveza, u stalnu trku u kojoj su zaboravili živjeti. Ako i vi spadate u ovu “Ja nemam 15 minuta” kategoriju, vrijeme je da vam se upale svi alarmi. Nije da vi nemate 15 minuta jer ćete ih glatko naći za nešto drugo što vam je bitno, stvar je da sebi niste bitni, niste sebi prioritet. Počnite se, za početak, ponašati prema sebi onako kako se inače ponašate prema nekoj osobi koju jako volite.